Šavuot – Praznik sedmica

Uz Pesah i Sukot, Šavuot je treći hodočasni praznik kod Jevreja. Hodočasni praznici se nazivaju hagim (hag u jednini) što u prevodu znači okruživati što govori o karakteru hodočašća. Naime velika većina vjernika nije mogla ući istodobno u kompleks Hrama te su tako vjernici kružili strpljivo čekajući svoj red. U vrijeme postojanja jerusalimskog Hrama svaki punoljetni Jevrej je bio dužan hodočastiti u Jerusalim o hodočasnim praznicima i prinijeti žrtvu. Šavuot u doslovnom prevodu sa hebrejskog jezika znači „sedmice“ a sam naziv dolazi od posebnog mjesta koje Šavuot zauzima u jevrejskom kalendaru – naime, on dolazi nakon sedam izbrojanih sedmica počevši od drugog dana praznika Pesaha. Ovaj period od 49 dana nazivamo Omer. Naime, kao što je jevrejski narod od krhkog emotivnog i psihološkog stanja nakon izlaska iz Egipta uzrastao do spiritualno jakog naroda spremnog da primi Toru – konstitutivni akt koji Jevreje povezuje i čini ih narodom, tako se i današnji Jevreji, brojanjem omera i spiritualnim pripremanjem za praznik Šavuot (koji i slavi primanje Tore), trude da rade na sebi i na svom ličnom psihološkom i spiritualnom usavršavanju koje im daje i bolju pripremljenost za kvalitetniji i odgovorniji odnos, kako prema sebi i drugima tako i prema Stvoritelju.

Šavuot – Praznik sedmica

Riječ omer potiče od jedinične mjere za prilog u ječmu koji se u vrijeme postojanja jerusalimskog Hrama ostavljao drugog dana Pesaha. Sedam nedjelja brojanja Omera smatraju se takođe za dane izvjesnog žalovanja, koji Jevreje podsjećaju na kugu koja je pomorila 24000 studenata rabi Akive u drugom vijeku n.e.

Na Šavuot se dolazilo u Jerusalim noseći prve plodove u Hram ( Izl.: 23:16; Br.:28:16 ). U čitavoj Bibliji Šavout se ne obilježava kao praznik Božije objave na Sinaju i dobivanja Tore, nego samo kao praznik Prvih plodova (Bikurim). Donošenje prvih plodova (bikurim) u Hram je bilo iskazivanje svetosti (posebnosti) zemlje Izraela, jer je šavuotno prinošenje prvih plodova u Hramu pred sveštenicima (Kohanim) nije uključivalo svaku vrstu plodova, nego samo plodove 7 vrsta s kojima se zemlja Izrael ponosi: „pšenica, ječam, grožđe, smokve, nar, masline i datule“ (Po.zak.: 8:8). Detaljne instrukcije koje su se ticale ovog važnog događaja možete pronaći u 5-toj Mojsijevoj knjizi (Ponovljeni zakon) u 26. glavi. Nakon razorenja drugog Hrama 70. godine nove ere od kada Hram više nije u funkciji molitva je kod Jevreja u potpunosti zamijenila žrtvu te se više ne prinose žrtve.

Prije razrušenja Hrama, Šavuot nije bio fiksan praznik. Tokom postojanja Hrama u Jerusalemu, novi mjesec ne bi počeo dok Sanhedrin (Velika Skupština) ne bi proglasio njegov početak. Svjedoci su morali lično vidjeti mladi mjesec i o tome obavijestiti Sanhedrin, koji bi nakon pažljive provjere njihovog svjedočenja i poređenja s kalendarom, proglasio početak novog mjeseca i poslao glasnike na sve strane Izraela da obavijeste ljude o početku mjeseca i datumima praznika koji padaju tog mjeseca. Tako da je Šavuot mogao pasti 5. 6. ili čak 7. sivana, zavisno o tome da li su nisan i ijar (jevrejski mjeseci koji prethode sivanu ) imali 29 ili 30 dana te godine.

S obzirom da već 2000 godine nemamo niti Hram niti Sanhedrin, danas početak mjeseca (Roš Hodeš) i datume praznika određujemo prema unaprijed određenom jevrejskom kalendaru, tako da danas Šavuot uvijek pada 6. dana meseca Sivana.

Prema jevrejskoj tradiciji 6. sivana 2448. godine od stvaranja prvog čovjeka Adama (1313. p.n.e.) sedam nedjelja poslije Izlaska iz Egipta, Bog se na brdu Sinaj objavio jevrejskom narodu. Tamo je čitav jevrejski narod, 600.000 muškaraca, sa svojim porodicama, kao i duše svih budućih generacija Jevreja direktno iskusilo Božiju objavu. Bila je to NACIONALNA OBJAVA, do danas jedinstvena pojava u ljudskoj istoriji. Sve druge objave bile su INDIVIDUALNE, bez svjedoka, bazirane na ljudskom vjerovanju. Prema jevrejskom vjerovanju, čitav narod je čuo Boga kako im govori prve dvije zapovijedi i svjedočili su Božijem komuniciranju s Mojsijem i davanju njemu ostalih osam, s ciljem da im ih on prenese, jer za sve prisutne, izuzev Mojsija, to je bio prejaki doživljaj za njihova čula.
Nakon Objave i sklapanja Saveza (Berit) s Bogom, Mojsije se penje na brdo Sinaj, gdje će boraviti slijedećih 40 dana i noći i primiti dodatne Tora propise, kao i njihova objašnjenja. Stoga se ovaj praznik naziva i Hag matan aTora (praznik davanja Tore) jer se vjeruje da je na ovaj dan Mojsije od Boga primio Toru a Jevreji, primajući Toru, ujedno postali i jevrejski narod. Ako pažljivije iščitamo stihove u Tori (Knjiga izlaska 19:9) vidjeti ćemo da sav jevrejski narod prisustvuje Božjem komuniciranju s Mojsijem i na taj način se osvjedoči da je Bog inagugurisao Mojsija u glavnog proroka Izraela, i da zbog toga nikad ne dovodi Mojsijeve riječi u sumnju. To je i jedan od 13 Principa vjere, kodifikovanih od strane Moše ben Majmona (1138-1204), zasigurno najvećeg jevrejskog mislioca svih vremena (na zapadu poznatijim pod imenom Majmonides a na istoku kao Musa Ibn Majmun) koji kaže da je proroštvo Mojsija, našeg učitelja, istinito i da je on, Mojsije otac svih proroka koji su bili prije njega i onih koji će doći poslije njega.

Na Šavuot je uobičajeno da se sinagoge ukrašavaju granama i cvijećem. To je zato što je na planini Sinaj procvjetalo cvijeće na dan kada je dana Tora.

Običaj je tokom Šavuota jesti mliječnu hranu (kao u aluziji u Pjesmi nad Pjesmama gdje se na Toru referira kao na „mlijeko i med pod jezikom“), čitati knjigu o Rut (čija se radnja dešava u vrijeme Šavuota i simbolički je povezana za smisao praznika) i ostati budan cijele noći i proučavati Toru.

 

Autor: Igor Kožemjakin